Neretvanska siesta

17.12.2013.

Na blagdan sv. Lucije, 13. prosinca 2013. u prostorijama Društva Neretvana i prijatelja Neretve održana je druga po redu Neretvanska siesta, sad već pomalo tradicionalna priredba čiji je cilj predstavljanje neretvanskih književnika i njihovih djela. Program je vodio i tekstove odabrao Domagoj Vidović, a uz njega su tekstove Nikole Martića, Ive Lendića, Ivana Slamniga, Mate Ivaniševića i Domagoja Vidovića te jedan tekst na moliškohrvatskome izvodili Niko Pavlović, Karmen Štrbić i Roko Veraja. Program su glazbenim izvedbama osvježili Bernard Andrijašević i Romano Antunović, studenti Medicinskoga fakulteta u Zagrebu,  a večer je začinjena božićnim domjenkom. Pozivamo Vas da nam se pridružite dogodine. Jamčimo da se ne ćete pokajati.

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08
  • 09
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14


Drage Neretvanke i dragi Neretvani,

pozdravljam Vas sve na blagdan sv. Lucije koji je meni posebno drag. Ja sam, naime, kad imam mogućnost privatizirati ovu zabavu podvojena ličnost. Jesam i malo mahnit, da se razumijemo, ali ujedno sam osoba u kojoj se objedinjuju tri sastavnice ovoga društva. Po babi sam, stričevima i rođenju Neretvanin, po odgoju i ranome djetinjstvu prijatelj Neretve, a silom prilika živim u Zagrebu. Kako je biti otočanin u Neretvi, najzornije se vidjelo upravo na blagdane sv. Nikole i sv. Lucije. Moja starija sestra i ja na blagdan sv. Nikole bili smo najtužniji ljudi na svijetu jer jedini nismo dobivali poklon. Eh, stanje bi se promijenilo na sv. Luciju kad bismo svoj poklon napokon dobili iako nam je majka govorila da magarac sv. Luce ne može ponijeti previše poklona i da je sv. Luce stara i siromašna pa su pokloni skromni. Ako ne bismo poklonom bili zadovoljni, rekla bi nam da je slabovidna pa da se zabunila.
Sad kad znate zašto se sve ovo priređuje na blagdan sv. Lucije, prijeđimo sada na današnji program u sklopu kojega ćemo Vam nastojati predstaviti i neretvanski prostor onako kako ga je ocrtalo i kako ga promiče Društvo Neretvana i prijatelja Neretve, kako ga riječju i slovom rišu neretvanski književni, kulturni i znanstveni susreti. Zamislimo li da su rijeka Neretva i državna hrvatsko-bosanskohercegovačka granica dva okomita pravca (doduše i ti pravci pomalo vijugaju poput Neretvinih meandara) koji danas dijele nekoć jedinstveni povijesni neretvanski prostor, uvidjet ćemo da se on danas, iako ga nastanjuje isti narod, četverojako dijeli. Duhovni je neretvanski prostor razdijeljen između dviju država: Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a uzmemo li u obzir i bosanskohercegovačke entitete na tri: Hrvatsku, Federaciju BiH i tzv. Republiku Srpsku kojoj su pripala i neka naselja s hrvatskom većinom u općinama Nevesinje, Berkovići, Ljubinje i Trebinje, ali i neki povijesni hrvatski prostori. Duhovna se Neretva nekoć dijelila i između triju država. Prostori su sjeverno od čize pripadali Osmanlijskomu Carstvu, Donja Neretva i Makarsko primorje našli su se pod Mletcima, a Pelješac i zapadni dijelovi Dubrovačkoga primorja bili su dijelom Dubrovačke Republike. Na koncu, neretvanski duhovni prostor pripada četirima biskupijama (hercegovački se dio dijeli između Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, a dalmatinski između Splitsko-makarske nadbiskupije i Dubrovačke biskupije) i četirima županijama (Zapadnohercegovačkoj, Hercegovačko-neretvanskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko neretvanskoj). Dvije (nekoć tri) države, tri entiteta, četiri biskupije i županije, a jedan narod! Posljedice navedenoga povijesnog usuda ćutimo i danas. Mnogim su Neretvanima rijeka Neretva i granična crta razlozi da se dijele, da se manje vole. Neretva tako odvaja ikavce od (i)jekavaca, uglavnom franjevačke od uglavnom dijecezanskih župa kao što su se nekoć po njezinu toku lučili Bijeli od Crvenih Hrvata. Štoviše, neki drže da je čiza koju je povukao neki pijani Venecijanac i granica mentaliteta, uljudaba, kultura. One koji tako misle mogu samo upitati drže li da su uistinu toliko različiti od ljudi koji su im toliko blizu da ih gledaju iz dvorišta jer, iako to mnogi ne žele priznati, Gabela Polje i Đumruk metkovske su gradske četvrti. Pa ne pijemo li vodu iz istih vrela, jednoga u Hrvatskoj u Prudu, drugoga u Doljanima u Bosni i Hercegovini? Uostalom, od Počitelja do Ušća gotovo da živimo u istome gradu. Između najudaljenijih kuća nema više od nekoliko stotina metara. Dvije (nekoć tri) države, tri entiteta, četiri biskupije i županije, a jedan narod i silna želja da ga se podijeli! A Neretva nije danas razdjelnica! Ona je spojila razbijene obitelji, ponovno okupila raseljena sela. U Mostaru, Čapljini i Metkoviću danas žive Jurkovići i iz matičnoga Hutova i oni odseljeni u zapadnu Hercegovinu, zažapski Daničići i njihovi „sinovi razmetni“ poput Kapulara koji su u Brotnju u međuvremenu čak i promijenili prezime, Matići iz Popova, Zažablja, Dubrava, ljubuškoga kraja i Pojezerja, Pavlovići iz Popova, Zažablja i Brotnja te mnogi drugi rodovi sličnoga usuda.
Uvijek je lakše dijeliti nego spajati, no danas su, barem nama okupljenima na neretvanskim susretima i u Društvu Neretvana i prijatelja Neretve, daljine duhovne Neretve itekako približene.
Danas Vam duhovnu Neretvu glazbom i stihom bližimo tekstovima šestorice autora: Nikole Martića, nedavno preminuloga hrvatskog pjesnika rođenoga u Višićima, Iva Lendića iz Janjine na Pelješcu, s poluotoka s čijim se stanovnicima Neretvani žene, kumataju i bratime stoljećima, potom ćemo malo prijeći s onu banu mora, u Molise, među Neretvane koji su pobjegli pred Osmanlijama, a sad, kad se pojave u Zagrebu, najradije jeli ćevape. Pjesmom se zatim vraćamo u Metković, Ivanu Slamnigu, najpoznatijemu neretvanskom piscu za kojega čak ni mnogi Neretvani ne znaju da je Neretvanin. Na koncu ćemo, kako uloga književnosti nije samo da pouči nego, nego i da zabavi te s obzirom na to da mi je kao priređivaču dana sloboda da Vas gnjavim čime hoću pročitati dva zabavna štiva dvojice izbjeglica: jednoga Neretvanina koji živi na Braču i jednoga Bračanina koji živi u Metkoviću i Zagrebu. Maestro, muzika!

Domagoj Vidović


Nikola Martić

HRVATSKA, ZEMLJA TRAGIČNIH PJESNIKA

Vrijeme i prostor zasjedaju na stolici božanskoj,
mene pohodi ruka tajnog ozarenja, proviđenje –
proviđenje za sve one što su činili pokore i žrtvu:
ljubav preuzimana i nošena kroz šumu vremena
kao to malo cjelne vode i to malo svjetla na dlanovima
Gdje je roblje prevezeno iz noći na krilima svanuća,
gdje je – podno prozora naših šetaju se oleandri,
i malo noćno cvijeće pjevajući ustaje da slavi,
o svitanju je riječ a i proljeće gazi preko uzvišenja,
na vršku usnule krune cvijet nježniji od prapočela
i ružičast pelud na usnama najmlađe kćeri ljubavnice
Budno je doba, tu ste, mrtvi moji druzi, baklje gore,
stradanje zemno a sveto za mene je samo u oslobođenju,
oslobođenje i vi bičevi duha visoko uzmahnuti,
molim ti se Rodiljo majko i krotiteljko novih naraštaja,
ne recite mi da sam onaj koji bezrazložno bdije,
zar bih mogao opstati a da ne pjevam rasap i bluč
Došlo je vrijeme kada dostojanstvo pjesme treba da se brani,
i hoću, branit ću te ljudska bajko, Zoro na plandištima noći,
gospodar riječi, a opijen tajnom koliko i svetotajstvom jave,
evo meni se otvaraju nebeske dveri i zemaljska vrata:
riječi umorne od duge upotrebe i zanemarene od ljudi
naći će opet sretni alem sjaja u mojoj rečenici
Nalik na usnu i razrez božanski, poput samog krvarenja –
ulaz je u ovu pjesmu, ulaz je u ovu vladavinu riječi,
tu traje šapat zore koja nikad svanuti nije mogla,
još uvijek tu prebivaju one slavne stvari i poruke –
sve što su ljudi u pozni čas od bogova preuzeli,
to malo sjaja u boji gline, to malo rose u krošnjama,
a na rubu sna prostor razlučuje uznesenje od pada,
i vrijeme neopjevano razuzdava svoju ljubomornu glavu,
uđite, uđite bez osvrtanja lijepi moji uzvanici, gosti,
otvorena su vam širom vrata ove nijeme duše, nadahnute

Aj, dušo, prijateljico moja, veće; od tajanstva ili zbilje,
zar postoji neka vladavina tebi i meni nepoznata,
udruženi opet, samozvani, bez straha od pada ili uskrsnuća,
mi smo miris soli zemlje, miris joda uskriljen sa voda,
i početak, onaj sretni pomen usred zaborava duha
I opet ugledasmo cvjetnu zemlju ljepšu od rođenja,
ugledasmo milu nam zavičajku jasniju od smrti,
narod izgubljen pod vlasima postiđene zore još bdije tu,
u posjedima nad kojima isto svoje zlatno perje širi
Širi se vladavina onih što su nosili teret bičeva duha,
u glini spava lice posvećene ljubavnice, bedro i vitica,
svjetlost mozaika i munje laze rubom pritajenog pada,
zaboravljena zora opet izgubljenim posjedima vlada, avaj –
bič neba razdvaja i spaja dvije usne čedne, razdvaja i spaja,
Zemlja Voda Plamen zamoljeni od duha da budu Jedno,
jedno te isto je ovaj uzvišeni red stvari što plovi,
i duša pozvana na seobu, nikad da se zaustavi u dvojstvu,
tako se i sedam moćnih godišnjih doba pretaču u jedno
predvođeni nekim tajnim znakom, svekriljenim valom,
samo Vrijeme je Jedno – samo Prostor je Jedno
I gle, na čednom uzglavlju zemlje uzdižu se plamenovi ruža,
i zaljubljena žena opet svija svoje roditeljsko gnijezdo,
milost, sveta ophodnico na pragovima našim, ah milost
za sve one što su voljeli za doba poslije svoje smrti
A po obalama sredozemskim raste djevojačko cvijeće,
srčica, pelagonija; veseli bog bilja uzdiže mirisne obrve,
ljiljanove usne — s nadom da je podrže u namjerama –
pohode buntovnu krajinu, svijet nemiran i sretan,
evo diljem ruže procvjetale odjednom pa nizašto ne mare,
perunika i kukuta svejednako uče bolest da smrt zaobiđe,
mimoza kupa svoje zrnaste cvjetiće u bojama ruja,
podno kupola ružmarina, na domaku žive sjene mora
uskriljena i prvozorskim suncem opervažena Hrvatska
zemlja tragičnih pjesnika i lutalica širom svijeta.
toliko ljudskog smilja pokleklog na bedemima nade,
još više djevojačke tuge pretočene u čašice krina,
al tu je i znak što podsjeća na one koji će voljeti –
ljubav agave s horizontom dok zvijezda uranja u more,
magnolije, očica što traži hladovinu čempresa i palme,
čitavo to biljno mnoštvo s mirisom smirne i tamarisa
I čitava ta milost proročanski udružena sa Zorom,
tamo gdje Rodilja majka čini naklon sretnom oticanju stvari.


Ivo Lendić, Kapelica u šumi

I

Na vrhu blizu Janjine na poluotoku
nalazi se mala kapelica sred hridina i šuma;
sagradili su je težaci na dogled plavih otoka
i morske pučine. Stoji kraj strmog druma.

Mala je. U nju mogu da uđu tek dvije ruke
da pred žalosnu Majku Božju stave poljskog cvijeća.

Tužna je to Majka Božja, mrtav Sin joj je na krilu,
mrtav Sin, sva Majčina sreća.

Tuda prođu uvijek siromasi s poluotoka,
kada puni nade za srećom u nepoznate strane polaze;
tad ih uz majčin bol otprati i bol Majke Božje,
a dočeka ih Njezina vječna tuga, kada natrag dolaze.
Ta mala kapelica srce je onih hridina,
kao što je srce kapelice, probodeno srce Božje Majke.
O, koliko su puta žalosne majke gledale odatle pučinu
i šajke, koje im odnose djecu i plove mirno. Šajke, šajke…

II

A svatko ima bar trun veselja u životu, pa i siromasi.
I poluotok kadgod dodirne tiha plima radosti.
Ali srce Majke Božje na Vrhu blizu Janjine
uvijek je probodeno. Srce je to Majčino sa sedam žalosti.

I uzalud procvate oko kapelice vrijesak i kadulja;
uzalud zamirišu ružmarini tako tužno,
tako umolno,
da Je razvesele. Uzalud ptice pjevaju.
Lice je Majke Božje uvijek tužno, uvijek prebolno.
I svako vedro jutro u rana topla proljeća,
dok pučinom vjetrovi s lakoćom lađe pronose,
dok još spava Janjina i lišće šumi obronkom,
tada se i oči Majke Božje tiho orose.


Moliška

SIN MOJ

Mi prosič solite saki dan
ma što činiš, ne govoreš maj
je funija dan, je počela noča,
maneštra se mrzli za te čeka.
Letu vlase e tvoja mat
gleda vane za te vit.
Boli život za sta zgoro,
ma samo mat te hoče dobro.
Sin moj!
Nimam već suze za još plaka
nimam već riče za govorat.
Srce se guli za te misli
što ti prodava, oni ke sve te išće!
Palako govoru, čeljade saki dan,
ke je dola droga na vi grad.
Sin moj!
Tvoje oč, bihu toko lipe,
sada jesu mrtve,
Boga ja molim, da ti živiš
drogu ja hočem da ti zabiš,
doma te čekam, ke se vrniš,
Solite ke mi prosiš,
kupiš paradis, ma smrtu platiš.


Ivan Slamnig

Vita Nivellatrix

Moj stric je trgovao ribom
sa Kalabrijom, čak sa Ciprom,
a poslije posla bi se ribo
parfemima: fougereom, chipreom.

Popodne listao bi kroz Kola,
Harambašića zatim čito,
"Promessi sposi" ili Foscola
i razdragavao se pri tom.

Poštovao sam svog strica,
komplicirane smeđe prste,
sjećam se mnogog dobrog vica
i pamtim riba razne vrste.

Ali nikad nisam shvatio
tremu i brižnost mu na licu
šahirajući dok se patio –
i zavist prema drugom stricu.

Moj drugi stric, što bi advokat,
zbog toga nije bio sretan.
Potajno je znao lokat
pa tvrditi da je kapetan.

Stric treći – svak to može znati, ne ?
slabo je zasluživao novce,
živio poput vucibatine
ko mornar, lump i suknjolovac.

Za šalu, baštinik tih ljudi,
katkad im služim ko surogat.
Stvarno, u maloj amplitudi
stignem im se tek narugat.


 
Domagoj Vidović, Nemojte mene, gospari

Koliko god se čovjek bojao da bi zbog „stranih“ registarskih oznaka mogao imati poteškoća u Zagrebu, često se to zna okrenuti i u prednost. Kako zagrebački predstavnici vlasti zatvore ovu ili onu prometnicu (kad nam prigovore radi Pelješkoga mosta, najradije bih Zagrepčane zatukao jer se od raznoraznih prometnih „rješenja“ u Zagrebu mogao napraviti i most Komarna – Pelješac – Mljet), tako se zagrebačko redarstvo skrije negdje u hlad (ako je ljeto) ili negdje pored kakve sendvičare ili marendače (ako je zima) te vreba li vreba nesmotrene vozače kao Ivan Pekić kad pokušava presjeći loptu. Kazna je prava sitnica, nekih petstotinjak kuna i koji kazneni bodak. Golf je moj (odnosno majke Katije, kako stoji u prometnoj) u pubertetu, u najgorim godinama (oko 15) i svako malo ide na krpanje u režiji rodijaka Antiše, a na putu do njega svako malo neki radovi zbog kojih bi čovjek umjesto dva morao učiniti dvadeset kilometara. Vozim se ja tako ko sretan u šest ujutro put Črnomerca, naravno da idem gdje ne smijem, i ugledam trista metara dalje redarstvenicu. Treba nešto smisliti. Brzo olabavih labrnju ne bi li mi olabavjeli vokali kao u Gospara i prije nego što je gospòđa (evo, već sam se prebacio) stigla podignuti palicu zavapih:
– Gospođa, zar se ođe ne može pasat? Bio san sigur da se može. Neki dan san prošo vođe i moglo se, a sad odjednom ne može – blago ću plačnim glasom poput Stonjanina koji treba pokloniti nekomu vino.
– Gospodine, zar niste vidjeli znak? Cesta je zatvorena, radovi su u tijeku, a vi se krećete zabranjenim smjerom – strogo će poput vlasnika vinarije koji bi Ponikovcu otkupio vino po nižoj cijeni.
– Ali, moja gospođa, ja san jutros došo iz Dubrovnika. Vaš mi je grad nepoznat, znan samo ovu cestu i izgubio bi se da iden drugin puten, ali da san zno da je zabranjeno vođe prolazit, nikad ne bi ovuda prošo. Da nijesam jutros došo iz Dubrovnika, ne bi nikad ovdan prošo – molećivo ću poput Brodačke koja ne želi platiti turističku pristojbu.
– I što ćemo sad? – reče policajka poput prekupca kojemu je jasno da je u povoljnijemu položaju.
– Ovako. Jeste vi naplatili jutros kakvu kaznu? – sad već zvučim poput Hercegovca.
– Jesam, tri – iskreno će redarstveno djevojče.
– Pa morate li onda naplatit i četvrtu i to strancu u vašen gradu? I molim vas recite mi kako da dođen na okretište na Črnomercu – izmamih joj čak i osmijeh kao da sam glavom i bradom Luko Pal'jetak što nosi hal'jetak.
– Hajte, hajte, prva ulica desno.
– Nemate pojma koliko ste mi pomogli. Bog vas blagoslovio i sveti Vlaho. Da nijesam jutros došo iz Dubrovnikaaaa – posljednji slog ostade mi u prvoj okuci.

Susjedna mjesta u očima Opuzenaca PDF